Davno, u vreme samuraja, živeo je u Japanu veoma poznat učitelj borenja, izuzetnog znanja i mudrosti. Stari samuraj vodio je jednu od najpriznatijih škola borenja i svoje učenike nesebično je učio borenju, ali i drugim veštinama poput kaligrafije i meditacije.
Među njima se posebno izdvajao učenik koji je bio sitniji po građi, ali se najviše trudio. Mladić je godinama naporno radio, učio, vežbao, upijao svaku reč i pokret koje je učitelj pokazivao. To je dalo rezultate, postao je najbolji učenik u školi i dobio tu čast da pomaže svom učitelju u podučavanju. Stari učitelj mislio je da je učenik na pravom putu da postane njegov naslednik i jednog dana preuzme školu borenja.
Međutim, nešto ga je posle nekog vremena dovelo u nedoumicu, a to je promena u ponašanju učenika. Tačnije, mladi učenik je, kako je vreme prolazilo i kako je sticao samopouzdanje, počeo da izaziva druge učenike na borbu i u tim borbama uvek bio superioran i pobeđivao je. Upravo se takvo ponašanje nije dopalo starom učitelju i skrenuo mu je pažnju na loše postupke koji nisu bili u duhu rada škole i same veštine.
Mladi učenik bio je uvredjen, odgurnuo je učitelja i rekao mu: „Napuštam školu, naučio sam sve i više nemam šta ovde da tražim“.
Učitelju je teško pao njegov odlazak. Svakog dana stizale su mu vesti o velikom uspehu njegovog učenika širom Japana, koji je izazivao mnoge samuraje i druge učitelje na borbe i uglavnom pobeđivao. Jednog dana pojavio se i na vratima njegove škole i pozvao ga na dvoboj: „Samo još tebe nisam pobedio u borbi, a kada to uradim otvoriću najpriznatiju školu borenja u Japanu“, rekao mu je.
Učitelj se poklonio mladom učeniku. Dugo su se gledali u oči nepomično, a zatim je iznenada učenik svom snagom krenuo na starog učitelja i zgrabio ga za kimono sa željom da ga baci na zemlju. Iskusan učitelj odmah je na pravi način odreagovao i izveo zahvat bacanja. Mladić je pao i udario u pod toliko snažno da nije mogao da ustane. Nemo je posmatrao starog učitelja, a zatim smogao snage da ustane, sedne i da mu se pokloni.
„Učitelju, mislio sam da si me svemu naučio, ali ovaj zahvat nikada mi nisi pokazao“, rekao je mladić.
„Nisam“, odgovori učitelj „čuvao sam ga za ovaj trenutak“. Zatim se poklonio i napustio Dođo.
Prošlo je vreme samuraja i dvoboja, mnogo toga se promenilo u pristupu veštini i radu škola, kao i samom načinu borenja i učenja. Davno sam pročitao ovu priču, a opet je ostavila toliko jak utisak na mene, da često razmišljam o poruci koju šalje. I sam iza sebe imam mnogo godina učenja, rada i podučavanja borilačkih veština, čuo sam razne priče o odnosu učitelja i učenika i video to u praksi. Ipak, kao i nekada i danas sam siguran u jedno:
„U borilačkim veštinama, kao i uopšte u životu, poštovanje je ključni element dobrog i zdravog odnosa“.